U meni caruje tvrđava straha, bližim se skorom kraju,već vidim otvorena vrata životnog kraha,iza mene neće ostati ništa,čak ni trunka praha.Mjesečina će obrisati tragove romantikašto astralnom dušom luta šumom, skakuće po oblacima noću u snovima.Jednom začuh zov piramide. - Eto me! Dolazim umom, mojim drumom. Noge me ponesoše do Visokog, do domovineda se popnem na brdo veće od planine,protegnem i sunce dotaknem. Gazim zemljanim stepenicama do neba, strmim i klizavim.Penjem se ko planinar, osvajam vrh.Pod nogama mi Visoko, piramida Sunca, ja sam visoko.Otkopane betonske kosti piramidebjelasaju se na škrtom aprilskom suncu.Pod nogama mi podsvijest historije,zadihana, strma, zakopana,čami i krije se od očiju radoznalaca.Njedra zemlje blago svoje kriju,utabana mekom bosanskom crnicom,ušuškana gorostasnim šumama.Dobre vile vijekovima planinu čuvaju. Mašta kopa traži istinu.Čujem kako udaraju krampovi i lopate,vidim nevidljive patuljke.Neimari–duhovi hodaju planinom.Osjećam ih.Dotakoh jedan kamen,u njemu još toplina pretka mog,onog što ga ugradi u betonski blok.Dodirnuo sam zrno prošlosti,moja toplina će ostati zarobljena u ljepoti jednog kamenog oblutka, biće tu dok ga ne dodirne neka druga ruka, oslobodi me i pokrene kao drvenog lutka. Zavolio sam piramidu, srodio se s njom,uzidao dio sebe i ostavio tu u planiniuz moju ljubav prema Bosni domovini,da čami i čeka legende o istini.Čuvaju nas strvina skepse i lažna historija.Sunce zađe, nebo opasno zaprijeti.Gomilaju se mješine s vodom.Puče nebeska ploča, pljusnu kišasapra sve moje tragove i odnese sve strahove. Mokar kao miš povukoh se pred piramidom.Krijući se od pogleda drugih,tiho, stidljivo... naklonih joj se. Denis Dželić 10-10- 2018Hundested - Danska